Pozitivne priče

“To smo mi” Bugojno

Pozitivna priča u srednjoj školi. Našoj Gimnaziji.
Za neke njene učenike tek još jedan oksimoron- kako da išta bude pozitivno u školi? Moraju rano ustati jer prva smjena počinje u pola 8, (pre)pisati zadaću, odgovarati i slušati profesore po cijeli dan. Ma patnja! Čini mi se, kako o školi govore, da bi im bolje bilo u zatvoru. Takvi ne vide pozitivnu stranu škole. I, srećom, nema ih puno.

No, koga briga za pesimiste, pa mi pričamo o pozitivnim ljudima! A nas je mnogo više. Ne vjerujete? Nastavite čitati šta to rade pozitivni učenici.

Pozitivna priča nam je, ako ćemo o školi govoriti doslovno kao objektu,
međuprostor. To vam je prostor u samom srcu škole kojeg smo ove godine uredili.

Donedavno, to je bilo pusto mjesto bez jedne jedine stvari. Nakon duge borbe za njegovo uređenje, u Vijeću učenika i u ekološkoj sekciji okupila se ekipa koja je konačno nešto i uradila- okrečila zidove, ubacila klupe i stolove i donijela kantu za smeće. Nešto smo uradili. Zajedno.

Pozitivna priča su i profesori koji nam daju priliku da pokažemo svima ono u čemu smo dobri. Tako je moj profesor bosanskog jezika i književnosti organizovao izdavanje Učeničke zbirke. Tačnije, dvije takve. U njima su sabrane priče, pjesme i fotografije svih onih učenika naše škole koji su htjeli učestvovati.

Ove godine sam imala ulogu urednika, što je meni kao osobi, učeniku i piscu nešto od velikog značaja. Imati nečiju podršku i vjetar na leđima je jako važno, jer mnogi budući i sadašnji pisci i pjesnici možda nikad ne bi sami poduzeli taj korak preskakanja barijere između vlastitog svijeta i puštanja svih drugih u ljudi u taj svijet.

O tome kolko obraća pažnju na nas govori i to da na promociju svoje knjige uvijek zove svoje učenike da ju promovišu- čitaju odlomke, vode program ili se okušaju u pisanju recenzije.

Život je jedna velika pozornica na kojoj se svi pojavimo, a na nama je da li ćemo biti izvrsne glavne uloge ili tek statisti u pozadini istog. Ali bez obzira na to što je život pozornica, u pozorište svakako trebamo što više ići. To je shvatila i druga profesorica maternjeg jezika i organizovala Gimnazijalski festival dramskih minijatura.

Minijaturne predstave osmišljavaju i organizuju učenici iz svakog razreda u proizvoljnom žanru, a sa istima se svi razredi međusobno takmiče u 4 kategorije. Od komedije do tragedije. Od smijeha do suza. Od škole do pozorišta, laganim koracima preko staze popločane zabavom, prijateljstvom i zalaganjem.

Kako samo da zaboravim spomenuti sve odbojkaške, košarkaške i nogometne
turnire! Na inicijativu učenika, profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja organizuje ih samo za nas. Svake godine iz razreda se prijavljuju ekipe učenika i te se ekipe međusobno takmiče sistemom izvlačenja protivnika. Utakmice traju mjesec dana, a oni najbolji svakako da dobiju nagrade.
U zdravom tijelu zdrav duh, a čak i onima koji ne vole sport dobro dođe malo rekreacije, odmora od časova i navijačkog duha.

ASuBiH. Prilika da budeš ono što jesi. Mjesto na kojem su okupljeni mladi ljudi, srednjoškolci, spremni na to da mijenjaju i poboljšaju Gimnaaziju, ali i sam grad Bugojno tako da bude ljepši za življenje svima. Tu možeš biti totalno opušten, bez razmišljanja o tome šta će ti neko reći.

ASuBiH nam jača karakter i daje prilike. Prilike da pokažemo ono što znamo,
pomognemo drugim ljudima i zajednici, naučimo nešto novo i budemo uspješni.
Jednom sam negdje pročitala komentar neke djevojke da je ASuBiH najbolja stvar koja se može desiti jednom srednjoškolcu. I dijelim njeno mišljenje.
Zato što, ipak, za razliku od škole koja nas uglavnom sprema da budemo dobri i ugledni studenti na fakultetu, ASuBiH nas sprema da svoji, sa svim našim vrlinama i manama, hrabrije koračamo po ovoj planeti nazvanoj Zemlja.

No, što je ustvari najpozitivnija priča? Ni uređenje međuprostora, ni izdavanje i promovisanje knjiga, ni gluma u pozorištu, ni sportska takmičenja, ni djelovanje u ASuBiH-ovom lokalnom timu Bugojno, ne bi bilo moguće bez nečega. Bez nas srednjoškolaca, takvih kakvi jesmo. Za koga bi se sve to organizovalo da nema nas i naše inicijative? Nikome.
Imamo sreću što imamo profesore koji teže da svojim učenicima omoguće da se pokažu u najboljem svjetlu. Ali najviše zapravo imaju oni zbog nas.

Tinejdžeri na pragu svijeta odraslih koji još uvijek nisu izgubili onu želju iz djetinjstva- promijeniti svijet. Možda ne možemo spriječiti ratove, glad i siromaštvo, ali nešto ipak možemo. Možemo promijeniti mali dio svijeta. Naš svijet- Gimnaziju i Bugojno.

I zato, kad me pitate šta je to što je najpozitivnije u školi, reći ću vam MI. Mi smo ti koji Gimnaziju činimo pozitivnom. Iako smo svi drugačiji, svoje ideje nekako uklopimo u jednu cjelinu i ona funkcioniše odlično. Mi smo ti koji pišemo, čitamo, pjevamo, igramo. Umjetnici, sportisti, humanisti. To smo mi!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *