Novosti & projekti, Pozitivne priče

Pozitivna priča-Doboj (Ivana Stanković)

Srednja škola za svakog učenika, pa tako i za mene predstavlja jedan novi korak u životu, to jeste stepenicu više u životnom iskustvu i obrazovanju. Kroz te četiri ili tri godine proživimo mnoge dobre i loše trenutke, naučimo da nas život nekada neće milovati, da svijet zna biti surov, ali isto tako da još postoji onih dobrih ljudi koji su vrijedni tvog osmijeha i sreće. Svaki učenik ima svoju vlastitu priču i neke trenutke koji su mu jako značili u nekim životnim odlukama i shvatanjima, pa tako i ja. 

Kada je riječ o profesorima iz perspektive učenika rijetko čujemo da će neki učenik pričati lijepo o njima, uglavnom su tu kritike i nedostatci. Svi bismo mi htjeli da imamo ‘savršenog’ profesora koji će opravdati izostanke iz škole, koji daje odlične ocjene ili kod kojeg ne moramo puno pisati i pričati. To bi bilo sjajno, ali zamislite kako bi to izgledalo, mnoge generacije bi bile izgubljene, ne bismo bili spremni za nastavak života, a rijetko ko bi stekao radne navike. Pored znanja koje nam prenose, oni su i naši vaspitači, zajedno sa našim roditeljima naravno. 

Probaću da vas iznenadim jednom pozitivnom pričom iz mog iskustva. Radi se o jednoj divnoj osobi, prije svega velikom čovjeku, profesoru i vaspitaču. To je naša profesorica informatike. Živimo u 21.vijeku i život bez informacionih tehnologija je nezamisliv. One su jako bitne danas i smatram da je jako važno imati predavača koji zna da objasni i one najkomplikovanije funkcije i zadatke, a pritom da ih učini zabavnim. Sa sigurnošću mogu reći da profesorica Vanja to zna. Ona je osoba koja ima odličnu disciplinu na svojim časovima bez  rigoroznih metoda. Vjerujem da biste se složili da je to najbolji profesor, kada ne mora da podiže ton kako bi privukla pažnju i držala disciplinu na svojim časovima, profesorica na čiji čas učenici dolaze sa osmijehom, a ne nervozom i strahom. Njeni časovi su ispunjeni smijehom i šalom, ali isto tako radom i disciplinom. Kada se vratim na početak svog srednjoškolskog obrazovanja ne bih mogla ni zamisliti da će mi profesorica Vanja toliko prirasti srcu i da će mi sada biti omiljeni profesor. Ali ne možete ostati hladni pred osobom koja na svoje časove dolazi sa osmijehom, kakve god probleme da ima to ostavlja po strani. Na njenim časovima ne učimo samo o sedam generacija računara ili čemu nam služi funkcija ‘sumif’ u Excel-u, već mnogo više. Kao jako mlada osoba koja radi sa srednjoškolcima, što danas nije ni malo lak posao, naučila nas je i više od toga. Kao sam primjer pokazala nam je da je u životu sve moguće ako se zaista potrudimo i budemo istrajni u tome. Pred kraje svake školske godine svoja četiri časa odvoji kako bi nam predstavila problem vršnjačkog nasilja. Ta četiri časa su definitivno meni ostala u pamćenju kao najljepši časovi tokom cijele godine. Ti časovi funkcionišu tako što mi učenici, budemo podjeljeni u dvije grupe. Prva grupa ima zadatak da objasni koji su to problemi, a druga rješenja istih. Nakon toga slijedi diskusija, gdje svako ima pravo da kaže svoje mišljnje ili možda neku takvu situaciju u kojoj se nalazi ili se nalazio/la. Svi smo imali priliku u toku tih časova da se oslobodimo i kažemo svoje mišljenje bez straha da ćemo dobiti osudu od profesora ili da će nam se neko smijati. Divan je osjećaj znati da imam profesoricu kojoj se mogu obratiti kada imam problem, sa kojom mogu podijeliti radost kada doživim neki uspjeh i da dolazi na posao ne zato što mora nego zato što istinski to voli, a uz svu ljubav koju ulaže u svoj predmet nemoguće je da je učenik ne voli. Na časovima koje sam već pominjala, bila je spremna pomoći kao i mi sami da se neko našao kao žrtva nasilja. Time je sve zadivila i očarala jer je pokazala da je prije svega jedan veliki čovjek. Vrijeme provedeno na njenim časovima je zaista predivno i svaki čas je ispunjen pozitivnom energijom. Učinila je časove informatike zabavnim i zainteresovala učenike da uče i marljivo rade koristeći svoj sopstveni stil rada, za koji u ime svih mogu reći da je sjajan. Uz sve ovo, profesorica je uvijek korektna. Prema svima je jednaka i nikada ne izdvaja učenike. Ocjene koje daje nikad nisu ni manje ni veće od onih koje zaslužimo. Smatram da je ovo doista bitno iz razloga što nas i kroz ovaj način korektnog ocjenjivanja priprema za život koji nas čeka nakon srednje škole, da ne dobijamo ono što nismo zaslužili. Divan je osjećaj kada imate takvog profesora, prijatelja, vaspitača i uzora. Informatika je predmet koji pruža bezbroj mogućnosti. Profesorica Vanja je primjer koji ruši sve predrasude o ženama u IKT sektoru. Jako mi je drago što imam priliku biti na njenim časovima, slušati dok nam objašnjava lekcije i učiti od nje, jer vjerujte da se nauči mnogo! Ona je moj heroj, uzor sa dnevnikom, kredom ali i mišom i tastaturom u ruci.

Ivana Stanković

1016 Glasova