Novosti & projekti, Pozitivne priče

Pozitivna priča-Čelić (Sead Fazlić)

Više puta sam razmišljao da odustanem od školovanja, a razlog tome je što sam samim ulaskom u prostorije škole osjetio da sam drugačiji. Tada nisam u potpunosti shvatao šta je to što me čini drugačijim,ali su se drugi u mom okruženju potrudili da to saznam,neki na specifičan način,neki onako „iz neba, pa u rebra“. Koliko to dijete može, shvatio sam da sam van zone „komfora i sugurnosti“, da sam oči u oči sa nekim novim svijetom. Ovo moje „oči u oči“, u mom svijetu ima posebno značenje, kao što je i sve drugo vezano za mene, posebno. 

Moje ime je Sead Fazlić i rođen sam slijep.Ono što drugi vide, ja osjetim i možda je taj osjećaj jači od onoga što bi oči vidjele. Prvih dana osjetio sam ljubaznost, trud i nesebičnu pomoć učitelja koji su sve činili da bi mi boravak u školi bio prijatniji, ali ja nisam prestajao plakati.Ocu sam stalno govorio da ne želim da idem u školu, ali je on bio istrajan.Dani su prolazili i ja sam se nekako navikao na promjene, tačnije, podnosio sam ih. Jedino utješno je bilo to što su i druga djeca u razredu bila „posebna“.Plašio sam se nepoznatog, plašio sam se svakog povišenog tona i potajno plakao. Mučilo me mnogo toga: kako doći do toaleta,gdje je izlaz iz učionice,šta ako padnem…Jednoga dana sam otvoreno pokazao svoj revolt i učiteljici rekao da ne želim više da idem u školu.Pitala me: „Zašto“? Rekao sam: „Zbog toga što ne mogu ni čitati ni pisati“. Ćutala je, činilo mi se da tišina traje vječno, u tom trenutku mi je bilo mučno. Ne znam šta sam tog trenutka očekivao, čega sam se plašio. Valjda ono čega se svaki učenik plaši-malo ukora i „ribanja“. Osjetio sam njenu toplu ruku na mom ramenu. Umirujućim glasom je rekla: „Ne brini, sve će biti u redu“. Boja njenog glasa mi je pomogla da osjetim snagu njenih riječi i od tada je sve krenulo na bolje. Dani u školi su postali prijatniji, stekao sam i prve školske drugare, iz dana u dan otkrivao novi svijet ispred sebe. Moja učiteljica je tada odigrala važnu ulogu u mom životu i prvom susretu sa školom i dobrim dijelom je zaslužna za ovo što sam danas: pun energije i želje da iznova i iznova upoznajem život. Zahvaljujući njoj postao sam hrabriji i samouvjereniji. Bila je moj kamen temeljac za daljnje školovanje.

Prelaskom u redovni sistem obrazovanja stvari su se za mene počele mijenjati. Ponovo sam se našao pred nečim nepoznatim: novo okruženje, novi učitelji, novo društvo.Ponovo me uhvatila panika i strah pred nepoznatim, pa sam opet počeo da plačem, ali sad krišom jer sam bio stariji i bilo me stid da neko vidi moju slabost. Opet mi se javila želja da napustim školu. Već prvog dana su svi moji strahovi nestali. Osjetio sam da je drugačije, ali i prijatnije. Drugovi iz razreda su mi pomagali u svemu, a profesori su mi poklanjali svu moguću pažnju . Imao sam podršku svih i mogao sam da se opustim.

Bilo je to vrijeme mog sretnog i bezbrižnog života u školi. Profesori su se, svako na svoj način, trudili da me pripreme za daljnje školovanje i budući život. Uz takve vaspitače ja nisam brinuo za svoju budućnost i…prestao sam plakati.

Pun vjere u dobrotu i humanost ljudi, pun hrabrosti i samopouzdanja krenuo sam u srednju školu.Znao sam da ću i u ovoj fazi mog školovanja proći kroz nova iskušenja, upoznati još jedan novi svijet, suočiti se sa onim sa čime još nisam i to me pomalo brinulo.Brinule su me stvari koje su za druge bile obične, jednostavne, kao što je npr.putovanje autobusom od kuće do škole i obratno.Školski prostor je nešto što tek treba da istražim,a susret sa novim profesorima me nije brinuo jer sam navikao da od njih, tih plemenitih ljudi, dobijam samo najbolje. U početku je sve išlo svojim tokom: u svojoj glavi sam već imao skicu prostora kojim treba da se krećem, drugovi iz razreda su nesebično pružali svoju pomoć, razredna se svojski trudila da se moj boravak u školi ni po čemu ne razlikuje od drugih.Svi su tu u svakom trenutku da pomognu i pripomognu.

Sada sam treći razred srednje škole i do skoro sam mislio da sam naučio sve što se može naučiti u mojim okolnostima.Sve ide svojim tokom i odavno već ne plačem. Tu su moji profesori koji sve čine da se osjetim posebnim, ali ne „posebnim“. Tu je i Ona zbog koje i pišem ovaj rad. Neću da je imenujem, niti ću da kažem koji predmet predaje jer ne želim da time umanjim značaj ostalih profesora i njihovu požrtvovanost. Ona s punim pravom zaslužuje veliko slovo, a i to je malo u odnosu na ono što je čini jedinstvenom kao profesora. Nije mi data moć da joj vidim lice, da pratim njen izraz, da vidim kad je tužna, a kad sretna, da li je možda nekad razočarana u moj odgovor,ali svojim glasom, kao lahor  nježan i prhak,sve to je nadomještala.

Hodam tamom, ne vidim je, ali je sve vrijeme pored mene.Gledajući me nevještog i tužnog, nebo mi je darovalo čarobni štapić. Valjda za pomoć! Taj štapić je Ona, koja mi uvijek govori kojim putem valja ići, pokazuje mjesta na kojima oživljuju snovi i caruju radosne misli.

Taj štapić me nosi između zamki sudbine kroz svijetlu toplinu sadašnjosti i stavlja me pred vrata čarobne budućnosti. Zamagljeni svijet pretvorio se u veliki sunčani otok, u ocean ljubavi. Kao bijela ptica, pod ruku s povjetarcem, vedrim bojama oživljujem svijet. Naposljetku sam dopro do kristalnog slapa. Tu započinje nova, čarobna idila. Pretvaram se u ljiljana. Osjećam se slobodnije. Moj čarobni štapić, tj.Ona je  radost života. 

Znam da ni jedan profesor nema tu čarobnu moć kojom će zadovoljiti svakog učenika,ali reakcija svih nas u razredu pokazuje da Ona ima ono nešto što plijeni našu pažnju i na čije časove dolazimo  s ushićenjem. Nastavu vodi mirnim glasom, sa dosta vedrine i radosti. Ima vremena za svakog učenika i mi znamo da je ispred nas zapravo najbolji drug od kojeg uvijek dobijemo, recimo, novu igricu. Mnoge naše greške zna ublažiti i objasniti kako ih izbjeći ili iz njih izvući maksimalnu korist.Na času ne osjećamo blagi strah i tremu zbog mogućih grešaka, već opuštenost, a uz poštovanje i disciplinu. Volio bih čas u trajanju od 45 min.samo za mene i Nju, tako da, kad napravim grešku, ponavljam dok je ne ispravim.Na času se ispriča i poneka šala, ali čuje i dobar savjet. I izvan škole je uvijek tu za nas, da objasni, utješi, posavjetuje…

Ona je primjer gdje se ruše barijere između profesora i učenika, gdje padaju sve predrasude u odnosu učenik- profesor, Ona je taj heroj sa kredom u ruci koja neumorno, preko 30 godina od nezrele djece kleše dijamante, uspješne doktore, ekonomiste, pravnike…

Nagrađen sam što sam dobio priliku da učim od Nje i i Njoj sličnih. Na dobro postavljenim temeljima izgradila je zamak od svjetlosti i boja, prepun snova i nadanja za bolje sutra.

70 Glasova