Novosti & projekti, Pozitivne priče

Pozitivna priča-Čelić (Azra Abdurahmanović)

Akcenat se vječito stavljao na škole u gradu, na njihov uspjeh i rezultate ostavrene tokom rada i surađivanja izmedu profesora i učenika. 

Eh… Pa ovaj put, javljam se ja – dijete iz sela, tj. Srednje škole smještene u malom mjestu,  na teritoriji opštine Čelić. Želim da podijelim svoju priču sa javnosti. Vi, dakle, svi znate ciljeve đaka perfekcionista. Sa čime god da se susretnu, teže ka savršenstvu. Daju svoj maksimum, ulažu u to sve trud, emociju. Idu srcem u sve, disciplinovani i posvećeni. 

Dijete koje odrasta, u relativno teškim okolnostima, u maloj, zabačenoj sredini koja ne nudi mnogo toga. Dijete kojem je teško da proširi svoje vidike je dijete kojem je potrebna konstanta podrška i ulijevanje samopouzdanja kao i konstantan rad sa stručnim lice.

Jer, svi mi znamo da velike bitke zahjtjevaju velike pripreme, a velike pripreme zahtjevaju velike napore. 

Vazda sam bila hiperaktivno dijete. Svoje djetinjstvo provela sam na ulici, igralištu sa ostalom djecom. Bili smo toliko povezani, toliko vesela djeca da smo se oprobali u svakojakim fizičkim aktivnostima koja su nam bila izvediva. Trčali smo, smijali se i rasli. 

Ni pomislila nisam, da bi čas tjelesnog odgoja mogao da stvara probleme bilo kome od nas u budućnosti. Nisam očekivala superiornost na regionalnom nivou od svih nas, ali bar zadovoljavanje kriterijuma. 

Vremenom upoznala sam se i sa tim. Isprva, slušajući priče starijih bi pomislila “ma samo su lijeni i nemaju volju.” Sve tako, dok nisam osjetila na svojoj koži šta znači trudit se, suočavat sa samim sobom, svojim strahom, nepovjerenjem koje ti je uljevano od strane okoline. Sve dok nisam osjetila šta ustvari predstavlja trčanje pod napetosti, preskakanje i zaobilaženje prepreka podmoranjem znajući pri tome da je cilj nemoguće dostići i postići željene rezultate. Iako je bilo očito da sam uspjela zadovoljiti poneki kriterijum, sve se to nije cijenilo. Moja volja je zaustavljena, a osjećaj sposobnosti je bio zamijenjen nesigurnosti. Pred kraj godine to su bile moje najveće muke. Ocjena iz tjelesnog je uvijek predstavljala problem, jer je upravo ona bila ta koja je kvarila moj odličan prosjek.

                                                                    ***

Završila sam osnovnu školu, i u istom mjestu planirala krenuti u srednju medicinsku. 

Pred sam polazak, koliko god to zvuči nestvarno i pretjerano, ali svako vrijeme nosi svoje breme, morile su me misli kako ću uopšte postići ikakav uspjeh na času tjelesnog. Znajući pri tome na kakav se poziv opredjeljujem – fizička sposobnost bila je prijeko potrebna.

Poznavajući stanje naše države, svoju ambicioznost, odličan uspjeh je bio potreban.

Došla sam i na taj čas tjelesnog… Profesorica je ušla na vrata onako sva pozitivna i ponosna. Počeli smo se upoznavati… Ljudi moji! Ta žena je bila mnogo pametna i interesantna.

Tako nam je opisala i spojila medicinu sa tjelesnim odgojem. Naznačila nam je važnost naše fizičke spreme, važnost pravilne ishrane. Pričala je sa tako ugodnom bojom glasa, koristeći fine gestikulacije, pokrete ruku. Jednostavno, sve je  imalo smisla, primijetila se njena načitanost, posvećenost radu, godine iskustva i sama ta ljubav i strast prema sportu. Pored priče koja je naravno važan dio časa, prije svega kao psihološka priprema, počeli smo i sa vježbama. Svaki čas smo sve više radili i nesvjesno napredovali, a pri tome uvijek bi mi kroz osmijeh dodala “Super si zasad, samo nastavi i bit će još bolji rezultat.” Čuvši takve riječi, za mene je mnogo značilo, iako sam mislila da je to profesorica usput rekla, ipak nekako me je bodrilo. No, i te riječi vremenom dosegoše svoj pravi smisao…

Profesorica me pozvala na dodatne časove atletike… Zamislite dijete koje je ubijeđeno da nije stvoreno za sport bude pozvano na takvo nešto… Vrijedilo je pokušati bez obzira na sve. Isprva su časovi tekli u vidu fizičke pripreme. Bili su to časovi gdje smo se mi učenici zaista lijepo družili…  Poslije smo prešli na teren, trčali smo, skakli iz mjesta, bacali kuglu. Moram napomenuti da je ekipa bila veća sa zaista talentiranom, ako ne to, onda upornom djecom koja su težila ka uspjehu. Nismo imali, niti trenutno imamo fiskulturnu salu, vježbali bi u učionici, a trčali na pomoćnom stadionu koja je bila u privatnom vlasništvu jednog gospodina. Ali prava srž onoga zbog čega smo mi došli nam je bila približena, razvijali smo svoje vrline tokom časova atletike. Iz ničega smo pokušavali stvoriti nešto, pripremiti se koliko toliko i otići na kantonalno takmičenje u Tuzlu. Naučila sam, između ostalog, koliko je volja bitna i koliko je usko povezana sa kreativnošću te sa samo te dvije stvari možeš učiniti skoro sve, pa i ono nezamislivo. 

Pripremala sam se za trčanje na kraće staze, profesorica mi je tri dana pred takmičenje rekla da kratke staze računam za neki drugi put, te da ove godine idem na 800m. Izvršila je procjenu usputno, i još jednom dokazala svoju profesionalnost, što ću vam poslije i ispričati…

Maj, topli dani, i mi zgurani u malom autobusu, odlučno smo se zaputili za Tuzlu na takmičenje. Dočekao nas je Gradski stadion Tušanj i 35 stepeni. Pripreme, zagrijavanje, napetost zbog novih nepoznatih stvari, čekanje… Bilo je prilično iscrpljujuće. Dosta energije je utrošeno na samu nervozu i vrelinu koja nas je okruživala. Trčanje na 800m je ostavljeno za kraj. 

Sudija je dao znak i potrčali smo… Želja u meni, ponos što se nalazim tu gdje jesam, adrenalin, sreća i snaga koju mi daje profesorica svojim bodrenjem tu iz publike, vjerno je navijala za svakog od nas ponaosob, nisu mi dozvoljavali da tek tako odustanem. Jer ipak, okolnosti iz kojih smo došli i nisu pružale neke šanse, ali etoo ja ipak završavam svoje trčanje i to plasirana na 3. mjesto. Koji osjećaj sreće je preplavio moje tijelo! Našla sam se, odjednom, nakon napornog trčanja u zagrljaju profesorice. Bila je toliko ponosna, toliko sretna a i svi mi, generalno. Ti trenuci sreće- najbolje će me razumjeti čitaoci takmičarskog duha! 

Vratili smo se sa dosta diploma i osvojenih zavidnih mjesta, prepričavali doživljaje; svako iz svoje perspektive. Samopouzdanje mi se vratilo, strah od neuspjeha i od mase je prevaziđen. Ponovo sam vratila svoj avanturistički duh nazad. Ponovo sam to ja, ono hiperaktivno dijete iz okoline. Zauvijek ću biti zahvalna toj ženi! Jer zaista, nema ništa bolje nego biti svoj, biti samopouzdan, ne ustručavati se probati nove stvari i prihvatiti izazove, kao i to da je lijepo biti nečij motivator i nečiji oslonac.

Ovo je moja priča, kojom šaljem poruku svoj djeci širom svijeta: Budite ono što jeste, vjerujte u znanje i obrazovanje. Uspjeh tražite u okruženju i podršci obrazovanih ljudi, gurajte naprijed sa osmijehom ne bojeći se pada, jer svaki put možete ponovo ustati i još više pohrliti ka uspjehu. A sve što radite- radite s ljubavlju!

25 Glasova