Novosti & projekti, Pozitivne priče

Pozitivna priča-Bosanski Petrovac (Sabina Hujić)

Od samog dolaska u novu školu, prepuna straha i nesigurnosti kako se uklopiti u novo mjesto, nove ljude, novi grad. Sve je izgledalo tako nestvarno. Napuštam svoje ulice djetinjstva, odlazim u nepoznato. Negdje gdje si prepušten sam sebi. Tek tada počinje da cijeniš sve. Kuću ispunjenu osmijesima, bukom, dragim ljudima. A sada dolaziš u tišinu, onu stvarnu, onu unutrašnju. 

Prvim korakom u nepoznato, dočekala me ona. Sa osmjehom i vedrinom na licu pitala me za ime i uputila u razred pun nepoznatih lica. Cijelo vrijeme sam razmišljala o njoj. Ko je ta misteriozna žena? Zašto je toliko pozitivna? Sigurno je primijetila raspoloženje sviju od nas i željela je da se osjećamo bolje. Ali kasnije sam shvatila da griješim. Ona je takva prirodna. Vrijeme je odmicalo a sa njim i kraj sedmice. Došao je čas vjeronauke. Pomislila sam “još samo ovo da prođe i da idem tamo gdje se osjećam sigurno”. Dugo smo čekali kada se na vratima pojavila ona. Žena sa hodnika. Izvinula se što kasni rekavši da je morala da pomogne učeniku jer se osjećao loše. Nisam ni sumnjala. Izgleda a i zrači kao jedna takva osoba. Vidjela je da nismo dobro raspoloženi i odlučila je da ne predaje lekciju. Pitala nas je kako se osjećamo u novoj školi, nakon čega je uslijedila tišina. Neki su počeli da svoja osjećanja iznose kroz suze. Nisam osoba koja svoje emocije pokazuje nepoznatim ljudima ali u tom trenutku u meni je ključao vulkan kojem je samo još malo trebalo. A bila sam sigurna da ta žena zna kako da to uradi. Kroz priču, razgovor i primjere iz vlastitog života u svima nama probudila je nalet emocija. Neko je bio loše, neko dobro ali sa sigurnošću kažem da nam je dala vjetar u leđa. Da nastavimo, da se borimo i trudimo jer mi to sigurno možemo. Kroz naredni period za sve svoje probleme obraćala sam se njoj. U tom trenutku ona je za mene bila sve. Druga majka, osoba od povjerenja i neko ko me nikada neće iznevjeriti. 

Bila je uvijek tu. Kao moj oslonac, moja potpora, moja motivacija. Da, bila je profesor vjeronauke, ali učila nas je bitnijih lekcija od tih. Onim važnijim, životnim. Nosila je nešto čega ni sama nije bila svjesna. Zbog skromnosti jer takva je moja Šuhra. Krunu časti, dobročinstva, humanosti. Nešto čime se isticala od te sredine, naprosto je sijala. Ona će svoju krunu drugačije da shvati ali neka, zaslužila je puno više od toga. Posebna je, jer nikada nisam upoznala osobu da zrači tolikom pozitivnom energijom od nje. Izrazito sam sretna jer je dio mog života i kako god bilo uvijek je bila i biti će moja kraljica. Jer izgleda da tako mora da bude. 

165 Glasova