LT Bileća: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”

LT Bileća: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”

Od kad postoje školski sistemi, imamo taj neki odnos profesor-učenik. Tako je uvijek bilo, i uvijek će biti. Međutim , i profesori su nekada bili učenici, a i mi ćemo ovaj period života zvati nekada prošlim. Nećemo se mi sjećati svih ocjena, šta smo dobili na ponekom pismenom iz matematike, odbrani seminarskog, nekih loših ocjena zbog kojih smo plakali, pa rasprava da li su zaslužene ili nisu…Ali sjećati ćemo se dobrih profesora, onih koji su za nas tokom škole naše mladosti ostavili trag, ne samo kao profesori, što im je osnovna dužnost, već i kao drugi roditelji za nas. E, pa to nije samo fraza, ili neka priča, koja samo onako postoji. Da takvih profesora ima dokaz je i profesorica našeg Srednjoškolskog centra Tanja Bubreško, profesorica srpskog. Zapravo ja više volim da kažem profesorica života, jer nas ona ne uči samo gramatici, na njenim časovima osim što sazrijevamo i tumačimo književna djela, tumačimo i život. Profesorica čiji će osmjeh kad uđe u učionicu oraspoložiti učenika i onoga koji ima dva i koji ima peticu.Priče koje dobivamo od nje , nisu samo fenomenalne analize Andrića, Šantića, Meše i ostalih velikana. Ona svojim govorenjem opet proživljava sve to, naš fokus prebaci sa išaranih zidova, na nju. Kad bih ja od nekog drugog slušala to, sigurno to ne bih doživjela isto. Uči nas da je i život jedna knjiga. Sami biramo je li otvorena ili zatvorena. Uči nas da u životu postoje i pozitivni i negativni likovi, da je život posut trnjem ali i laticama, i da posle svakog pada treba ustati.Časovi srpskog za mene nisu kao ostali časovi, oni ne traju 45 minuta, pouke koje dobijem na njemu su za cijeli život.

Međutim, mi smo rijetki učenici koji imaju priliku da sa profesoricom grade nešto i van škole. Sekcije, konkursi, izložbe samo su djelić onoga što profesorica radi za nas , i mi zajedno za školu. Ima dana kad smo ljuti, kad želimo da odustanemo, ali ona nas uči da trebamo uvijek stajati na tlu. Radom se sve uspjeva. Kako moja profesorica kaže korijen nauke je gorak, ali je plod sladak. Zapravo, taj odnos koji ima sa učenicima je fascinantan. Ona je nama i profesor, i roditelj i prijateljica. Ona koja razumije djecu,ali i odrasle,koja zna gdje je granica. Nisu uvijek profesori ti koji nameću neki autoritet strogi pa se iz straha pridržavamo. Naša profesorica ima autoritet, jer je zaslužila povjerenje svojih učenika. A to je najvažnije, da mi ostanemo djaci, ona profesor i zajedno radimo na obrazovanju. I sve što sam napisao nije pretjerano, ovo je najmanje, što mi je u trenutku palo na pamet, a to što nam odmah dođe na um je najiskrenije. Ma koliko teško bilo povjerovati postoje takvi profesori. Za koju godinu možda se ja neću sjećati imena svih pisaca i djela, ili nekog pravila gramatike, ali kada me budu pitali koga profesora pamtim, e toga ću se rado sjećati, i ispričati isto što i sada, možda čak i više, jer ću i tada shvatiti koliko je značila svakom pojedincu. Najteži posao je biti profesor, učitelj. Obrazovati stotine djece, naučiti ih lekciji čitanke , ali i života, i pri tome ostati dosledan sebi.

E pa naša profesorica je položila taj ispit davno za profesora, ali položila je onaj najveći povjerenje i poštovanje, prije svega svojih učenika. Hvala Vam profesorice na svemu, sada kažem , a reću i za koju godinu. Hvala što me učite da budem prije svega čovjek, pa onda dobar učenik. Nadam se da će ova pozitivna priča koristiti mnogima, pomoći im da vjeruju da ovakvi profesori nisu likovi iz romana , već da zaista postoje. Nadam se da će naša profesorica zadržati svoj duh , i narednim generacijama prenositi znanje  kao i nama zbog ovakvih profesora, učenici zažele da nekada ostanu zauvijek u školskoj klupi , i vjeruju u ono : „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.“

0

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *