LT Travnik: “Kada se u životu stavi tačka, zareza nema”

LT Travnik: “Kada se u životu stavi tačka, zareza nema”

asubih

Svaki početak je težak, jer donosi nešto novo i neočekivano, za šta često nismo spremni ili jesmo, ali sa jako malo samopouzdanja. Takav je bio i naš prvi dan, naš prvi korak u hodnik travničke gimnazije. Iako prozračna i svijetla, nakon naše osnovne, ona je bila tamna i strašna u našim očima, svi pogledi su bili upereni u nas. Nismo osjetili dobrodošlicu, jer smo mi bili samo neka djeca koja pokušavaju biti intelektualci, to su nam smatrali kao manu, gledajući na to kao horizont društva koje nas okružuje, ali nije bilo tako, naša želja je bila ogromna i to se nakon tri godine očituje. To se očituje u zlatnim nitima divne žene, profesorice Aide Lončar i u sjaju njenih očiju. Ona je bila ta koja nam je pružila ruku i olakšala svaku stepenicu do vrata koja nas uskoro uvode u priču „maturanata“. Ona nije profesorica, ona je duhovno biće koje emancipuje i izgrađuje svaki dijelić naše ličnosti, koja se guši u smogu slabosti da nastavi dalje. Svakom svojom riječi prodire kroz smog davajući time nove dimenzije, koje nam prikažu novi kadar života, onaj kojem treba da smo okrenuti i koji treba slijediti. Od nje nismo naučili samo pravopis u pisanju naših pismenih iskaza, nego jedan mnogo važniji pravopis – kada se u životu stavi tačka, zareza nema, ali smo svi jako nepismeni u tom dijelu. Ali tješi nas vrijeme, koje će nas dodatno naučiti i što je česta njena teza. Mnogo puta se stavljala u našu situaciju, razumijevala naše postupke i odobravala ih, smatrajući nas kao još uvijek nezrelu mladež okruženu gimnazijskim bedemima, koji nas često poklope svojom snagom. I opet je ona bila tu, težina bedema je postajala sve lakša za nošenje na leđima, jer je svaki put ukazala na nelagode i nepravde života na koje trebamo odreagovati znanjem. Naše znanje uvijek stavlja u prvi plan, na bojištu života, znanje nam je dala kao glavno oružje, a opću kulturu kao štit od primitivizma današnjeg svijeta.

Svaku njenu zadanu literaturu smo sa ponosom uradili i pročitali, jer smo osjetili da sa svakom pročitanom riječi ulazimo u krug ljudi koji će prikazati da je znanje ono što treba voditi današnju državu. Nikada nam nije dozvolila da idemo linijom manjeg otpora, već nas je učila da se sa problemom suočimo kao sa najvećim neprijateljom, ali da smo uvijek u prednosti jer nam može uzeti sve, osim onoga što nam je u glavi i što smo stekli radom, redom i disciplinom. Sa njom smo dotaknuli sve sfere života, prošli sva razdoblja života i ljude koji su ih obilježili, ona nam je prikazala dobre i loše strane i dovoljno nas obrazovala da znamo izabrati kojim putem mi da krenemo, jer nas nije gušila patetikom koja bi nas zasijenila i dopustila gadnom životu da nam lupi šamar. Jednostavno, od mnogih profesora koji su nam prošli kroz učionicu, ničije cipele nisu ostavili zvuk u glavi, kao njene, čiji eho ostaje duboko, jer je njen glavni uspjeh naše znanje i najveća sreća da budemo uspješniji ljudi od onih koji su bili jučer. I samo njene lekcije pamtimo i danas, jer će u našoj literaturi života, ona biti glavni lik koji nam je držao upaljeno svijeću za bolje sutra, onda, kada su nas svi vezali u tamu surovog života i pukog učenja za ocjenu, a ne za život.

Srednjoškolci iz Travnika

[dot_recommends]

Comment (1)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *