Pozitivna priča – Bihać

Pozitivna priča – Bihać

Moja priča započinje jako čudno, zato ću se truditi da svakom detalju dam dovoljno pažnje i uvedem vas u moje mlade godine.

Bila sam tog proljeća 2. razred srednje škole. Bio je utorak, peti čas kod profesorice Sadete, starije gospođe koja je uvijek imala naočale za vid i sunčane naočale na glavi. Predavala je geografiju, meni urnebesno dosadan predmet. Gdje sam ja ono stala? Ah da utorak, peti čas. Direktor ulazi u kabinet noseći sa sobom hrpu papira.

“Dobar dan. Koji ste vi razred?”

“2b” – Odgovori mu Sumeja iz treće klupe, djevojka koja je uvijek bila našminkana i lijepo obučena.

“Dakle dolazi vam novi profesor iz vjeronauke, oni koji idu na vjeronauku trebali bi danas imati čas jer profesorica Alibegović nije u školi.”

Odmah mi se raspoloženje pokvari. Planirala sam tog utorka otići do jedne prodavnice sa svojim kolegicama.

Direktor je napustio naš kabinet, a nekoliko minuta kasnije oglasilo se školsko zvono. Pokupim svoje stvari i uputim se prema kabinetu vjeronauke.

Vidjela sam čovjeka srednjih godina u crnoj košulji i kratko ošišanom kosom. Ovdje sve počinje. Svakog utorka smo imali vjeronauku. Slušala sam svaku riječ koju bi profesor rekao. Bio je zanimljiv, za svaku temu je imao neku svoju priču i često je pričao o svojoj kćerki. Sjećam se njegovih riječi -“Moja Adna me jučer upitala babo šta znači biti rob novcu. Znate šta sam odgovorio? Ništa, baš ništa ostao sam kako vi kažete bez komentara. Onda je moja supruga ušla u sobu i rekla Adni da nikad ne dozvoli da bude rob novcu. Moja supruga me uvijek izvlači iz nezgodnih situacija. Lijepo je biti voljen.”

Jednom prilikom me je upitao da li imam problem neki. Nije mi bilo jesno njegovo pitanje pa sam upitala zašto. Odgovorio je da danas nisam ništa nacrtala na tabli u kabinetu.Primjećivao je sve i svemu davao pažnju. Bio je dobar čovjek. Puno me je naučio, ne samo mene već i moje kolege. Nikad nije skidao osmijeh sa lica i branio je svakog pojedinca baš kao da brani samog sebe. Zalagao se za prava učenika. Svakog petka je stojao ispred škole čekajući svoje učenike kako bi sa njima otišao na džuma namaz. Jedan veliki čovjek koji je svoj uspjeh gledao kao knjigu koju još nije dovršio. Znao je iz svakog predmeta nešto. Jednom nam je pomagao uraditi zadaću iz fizike. Bio je drag svim učenicima. Kad sam bila 3. razred, na zimu je bilo hladno i škola je jedva imala grijanje. On je razredima kojima predaje kupio rukavice i jednu malu grijalicu koju bi nosio sa sobom iz kabineta u kabinet. Sad je opet proljeće, ali ja više nisam 2. razred, sad sam maturant. Profesor nam je puno pričao o tome šta treba da upišemo i zajedno nam iznosi svoje mišljenje. Tako sam ja odlučila da ću postati profesor vjeronauke jer ovakav čovjek treba ostati upamćen.

Fatima Perviz
Lokalni tim Bihać

[dot_recommends]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *