Ispričat ću vam jednu priču iz perspektive jednog mladog srednjoškolca, kako to roditelji i ostalo vole reći, profesije budućeg pravnika.Mada, jedna veoma zanimljiva činjenica o pravnicima, uvijek će kroz sve prije proći pa tek onda kroz pravo…
Početak polugodišta, smjena godišnjih doba a i tmurni dani po kojima bi sve radili, samo ne bi išli u školu. Sa nekim nesvakidašnjim uzbuđenjem čekamo novu profesoricu prava.. izmjenilo ih se dosta, časova skoro da se i ne sjećamo.Škola kao škola, a srednjoškolci kakvi i jesu odmah započinju priču između sebe kakva bi to profesorica mogla biti.. kažu: „Stroga je, puno traži..” I nakon svih diskusija, razgovora i nagađanja dođe i čas prava.. Profesorica je zaista umiljato ušetala na čas i počela sa razgovorom i upoznavanjem. Odmah smo shvatili da su bili upravu da stvarno puno traži, ali nemate izbora.. Sada se pitate zašto je naša profesorica prava heroj sa dnevnikom?
Postojala je jedna velika dilema na početku.. „Da li je naša profesorica trudna?” I nakon nagađanja, posmatranja i razgovora zaključili smo da je odgovor na naše pitanje potvrdan. Znate, moglo se reći da smo tako mladi već imali onu dozu skeptičnosti u sebi, pa su često bile priče „Ma kako će ona to?” „Nervozna jer se njoj ne radi pa mi moramo.”
„To što se u učionici sledi, al’ njoj treba zraka jer joj mirisi smetaju, to nije naš problem..”
…
Ma nije to više ni skeptičnost među mladima, naučeni smo da kada vidimo da se neko trudi i bori pored svega odma postavimo odbrambeni zid pun riječi koje ni sami ne znamo odakle naviru. Nerazumljivo je, zar ne? Kako razumjeti nešto što niste prošli? A i kako razumjeti tu hrabrost i smjelost koja se u čovjeku nalazi? Ne cijene se dovoljno ljudi, niti se cijeni trud. Zaboli nas zub pa ne možemo u školu.. zaboli glava pa klonemo na času i spavamo sve naredne. A neko je došao pored možda bolova i raspoloženja koje mi ne možemo ni zamisliti.. neko je došao pored svoje nazovimo slatke muke nas da uči.
Pitala sam se, ko bi mogao uzeti tu pozitivnu priču i zašto.. jako je teško naći takvog profesora. Sjetila sam se čak i raspravica koje sam imala sa profesoricom, ali tek tada razmišljala koliko zapravo može biti pozitivna priča iz svega toga? Nismo imali razumijevanja, uostalom kada su se profesori i učenici složili oko jedne stvari? Nismo bili ni mirni, buka nam je bila sastavni dio časa, pa u trenutcima je neki izazovu samo da bi vidjeli tu reakciju.. Možemo ići u nedogled sa pričom o hrabrosti, snagi i svemu što je ta žena tada nosila sa sobom. Išli bi u nedogled…Ali naša priča baš kada bi trebala da stane i da kažemo to je to; nije.
Mislim, da smo profesoricin porod više mi sami isčekivali, pa kada će otići, da li joj je vrijeme, kako ima više snage da nas muči. Bio je četvrtak.. sva pospana, već vidim da kasnim javljam razredu da objasne profesorici u čemu je riječ i da ću doći… Nakon par minuta stiže mi nekolicina poruka „Nemaamo časa, porodila se.” Pročitajte još jednom. Nemamo časa, porodila se.
I čitajte sve dok ne budete svjesni šta ste pročitali..Ta žena se do poslednjeg trenutka nalazila u školi, predavala, kao i svi ostali profesori, čak što više, nikada po njoj ne biste rekli da je u drugom stanju osim po izgledu.
Ona nije tražila izgovor, ona se pored svega idalje nije odlučila na iživljanje nad učenicima.. Ona je heroj, koji je nakon 20 dana opet došao u školu. Heroj koji se vjerovatno, ni tada, nije osjećao baš najbolje. Ali nije posustajala, idalje nas je kroz male i kratke razgovore učila velike lekcije. Mene je naučila lekciju. Mene je naučila da se uvijek može dati svoj maksimum, i da ništa manje od sebe ne dajemo.Ona je ispunila svoj posao. Ona nije izgubila svrhu i vrijeme sjedeći pred 20 mladih kojima ništa nije na pameti. Ona je naučila lekciju mnogo vrijedniju od prava. Ona je naučila da pravo svi posjedujemo, da ga svi imamo i da borbom uprkos svemu možemo uspjeti.
Mulić Edna, lokalni tim Brčko
Profesorica Amela Jašarević