“To smo mi” Bugojno

“To smo mi” Bugojno

Pozitivna priča u srednjoj školi. Našoj Gimnaziji.
Za neke njene učenike tek još jedan oksimoron- kako da išta bude pozitivno u
školi? Moraju rano ustati jer prva smjena počinje u pola 8, (pre)pisati zadaću, odgovarati i
slušati profesore po cijeli dan. Ma patnja! Čini mi se, kako o školi govore, da bi im bolje
bilo u zatvoru. Takvi ne vide pozitivnu stranu škole. I, srećom, nema ih puno.
No, koga briga za pesimiste, pa mi pričamo o pozitivnim ljudima! A nas je mnogo više.
Ne vjerujete?
Nastavite čitati šta to rade pozitivni učenici.

Pozitivna priča nam je, ako ćemo o školi govoriti doslovno kao objektu,
međuprostor. To vam je prostor u samom srcu škole kojeg smo ove godine uredili.
Donedavno, to je bilo pusto mjesto bez jedne jedine stvari. Nakon duge borbe za njegovo
uređenje, u Vijeću učenika i u ekološkoj sekciji okupila se ekipa koja je konačno nešto i
uradila- okrečila zidove, ubacila klupe i stolove i donijela kantu za smeće. Nešto smo
uradili. Zajedno.

Pozitivna priča su i profesori koji nam daju priliku da pokažemo svima ono u čemu
smo dobri. Tako je moj profesor bosanskog jezika i književnosti organizovao izdavanje
Učeničke zbirke. Tačnije, dvije takve. U njima su sabrane priče, pjesme i fotografije svih
onih učenika naše škole koji su htjeli učestvovati.
Ove godine sam imala ulogu urednika, što je meni kao osobi, učeniku i piscu nešto od
velikog značaja. Imati nečiju podršku i vjetar na leđima je jako važno, jer mnogi budući i
sadašnji pisci i pjesnici možda nikad ne bi sami poduzeli taj korak preskakanja barijere
između vlastitog svijeta i puštanja svih drugih u ljudi u taj svijet.
O tome kolko obraća pažnju na nas govori i to da na promociju svoje knjige uvijek zove
svoje učenike da ju promovišu- čitaju odlomke, vode program ili se okušaju u pisanju
recenzije.

Život je jedna velika pozornica na kojoj se svi pojavimo, a na nama je da li ćemo
biti izvrsne glavne uloge ili tek statisti u pozadini istog. Ali bez obzira na to što je život
pozornica, u pozorište svakako trebamo što više ići. To je shvatila i druga profesorica
maternjeg jezika i organizovala Gimnazijalski festival dramskih minijatura.
Minijaturne predstave osmišljavaju i organizuju učenici iz svakog razreda u proizvoljnom
žanru, a sa istima se svi razredi međusobno takmiče u 4 kategorije.
Od komedije do tragedije. Od smijeha do suza. Od škole do pozorišta, laganim koracima
preko staze popločane zabavom, prijateljstvom i zalaganjem.

Kako samo da zaboravim spomenuti sve odbojkaške, košarkaške i nogometne
turnire! Na inicijativu učenika, profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja organizuje ih
samo za nas.
Svake godine iz razreda se prijavljuju ekipe učenika i te se ekipe međusobno takmiče
sistemom izvlačenja protivnika. Utakmice traju mjesec dana, a oni najbolji svakako da
dobiju nagrade.
U zdravom tijelu zdrav duh, a čak i onima koji ne vole sport dobro dođe malo rekreacije,
odmora od časova i navijačkog duha.

ASuBiH. Prilika da budeš ono što jesi. Mjesto na kojem su okupljeni mladi ljudi,
srednjoškolci, spremni na to da mijenjaju i poboljšaju Gimnaaziju, ali i sam grad Bugojno
tako da bude ljepši za življenje svima. Tu možeš biti totalno opušten, bez razmišljanja o
tome šta će ti neko reći.
ASuBiH nam jača karakter i daje prilike. Prilike da pokažemo ono što znamo,
pomognemo drugim ljudima i zajednici, naučimo nešto novo i budemo uspješni.
Jednom sam negdje pročitala komentar neke djevojke da je ASuBiH najbolja stvar koja se
može desiti jednom srednjoškolcu. I dijelim njeno mišljenje.
Zato što, ipak, za razliku od škole koja nas uglavnom sprema da budemo dobri i ugledni
studenti na fakultetu, ASuBiH nas sprema da svoji, sa svim našim vrlinama i manama,
hrabrije koračamo po ovoj planeti nazvanoj Zemlja.

No, što je ustvari najpozitivnija priča?
Ni uređenje međuprostora, ni izdavanje i promovisanje knjiga, ni gluma u pozorištu, ni
sportska takmičenja, ni djelovanje u ASuBiH-ovom lokalnom timu Bugojno, ne bi bilo
moguće bez nečega.
Bez nas srednjoškolaca, takvih kakvi jesmo.
Za koga bi se sve to organizovalo da nema nas i naše inicijative? Nikome.
Imamo sreću što imamo profesore koji teže da svojim učenicima omoguće da se pokažu u
najboljem svjetlu. Ali najviše zapravo imaju oni zbog nas. Tinejdžeri na pragu svijeta
odraslih koji još uvijek nisu izgubili onu želju iz djetinjstva- promijeniti svijet. Možda ne
možemo spriječiti ratove, glad i siromaštvo, ali nešto ipak možemo. Možemo promijeniti
mali dio svijeta. Naš svijet- Gimnaziju i Bugojno.
I zato, kad me pitate šta je to što je najpozitivnije u školi, reći ću vam MI.
Mi smo ti koji Gimnaziju činimo pozitivnom. Iako smo svi drugačiji, svoje ideje nekako
uklopimo u jednu cjelinu i ona funkcioniše odlično. Mi smo ti koji pišemo, čitamo,
pjevamo, igramo.
Umjetnici, sportisti, humanisti.
To smo mi!

 

Una Karabeg

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *