“To smo mi” Bugojno

“To smo mi” Bugojno

Pozitivna priča u srednjoj školi. Našoj Gimnaziji.
Za neke njene učenike tek još jedan oksimoron- kako da išta bude pozitivno u
školi? Moraju rano ustati jer prva smjena počinje u pola 8, (pre)pisati zadaću, odgovarati i
slušati profesore po cijeli dan. Ma patnja! Čini mi se, kako o školi govore, da bi im bolje
bilo u zatvoru. Takvi ne vide pozitivnu stranu škole. I, srećom, nema ih puno.
No, koga briga za pesimiste, pa mi pričamo o pozitivnim ljudima! A nas je mnogo više.
Ne vjerujete?
Nastavite čitati šta to rade pozitivni učenici.

Pozitivna priča nam je, ako ćemo o školi govoriti doslovno kao objektu,
međuprostor. To vam je prostor u samom srcu škole kojeg smo ove godine uredili.
Donedavno, to je bilo pusto mjesto bez jedne jedine stvari. Nakon duge borbe za njegovo
uređenje, u Vijeću učenika i u ekološkoj sekciji okupila se ekipa koja je konačno nešto i
uradila- okrečila zidove, ubacila klupe i stolove i donijela kantu za smeće. Nešto smo
uradili. Zajedno.

Pozitivna priča su i profesori koji nam daju priliku da pokažemo svima ono u čemu
smo dobri. Tako je moj profesor bosanskog jezika i književnosti organizovao izdavanje
Učeničke zbirke. Tačnije, dvije takve. U njima su sabrane priče, pjesme i fotografije svih
onih učenika naše škole koji su htjeli učestvovati.
Ove godine sam imala ulogu urednika, što je meni kao osobi, učeniku i piscu nešto od
velikog značaja. Imati nečiju podršku i vjetar na leđima je jako važno, jer mnogi budući i
sadašnji pisci i pjesnici možda nikad ne bi sami poduzeli taj korak preskakanja barijere
između vlastitog svijeta i puštanja svih drugih u ljudi u taj svijet.
O tome kolko obraća pažnju na nas govori i to da na promociju svoje knjige uvijek zove
svoje učenike da ju promovišu- čitaju odlomke, vode program ili se okušaju u pisanju
recenzije.

Život je jedna velika pozornica na kojoj se svi pojavimo, a na nama je da li ćemo
biti izvrsne glavne uloge ili tek statisti u pozadini istog. Ali bez obzira na to što je život
pozornica, u pozorište svakako trebamo što više ići. To je shvatila i druga profesorica
maternjeg jezika i organizovala Gimnazijalski festival dramskih minijatura.
Minijaturne predstave osmišljavaju i organizuju učenici iz svakog razreda u proizvoljnom
žanru, a sa istima se svi razredi međusobno takmiče u 4 kategorije.
Od komedije do tragedije. Od smijeha do suza. Od škole do pozorišta, laganim koracima
preko staze popločane zabavom, prijateljstvom i zalaganjem.

Kako samo da zaboravim spomenuti sve odbojkaške, košarkaške i nogometne
turnire! Na inicijativu učenika, profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja organizuje ih
samo za nas.
Svake godine iz razreda se prijavljuju ekipe učenika i te se ekipe međusobno takmiče
sistemom izvlačenja protivnika. Utakmice traju mjesec dana, a oni najbolji svakako da
dobiju nagrade.
U zdravom tijelu zdrav duh, a čak i onima koji ne vole sport dobro dođe malo rekreacije,
odmora od časova i navijačkog duha.

ASuBiH. Prilika da budeš ono što jesi. Mjesto na kojem su okupljeni mladi ljudi,
srednjoškolci, spremni na to da mijenjaju i poboljšaju Gimnaaziju, ali i sam grad Bugojno
tako da bude ljepši za življenje svima. Tu možeš biti totalno opušten, bez razmišljanja o
tome šta će ti neko reći.
ASuBiH nam jača karakter i daje prilike. Prilike da pokažemo ono što znamo,
pomognemo drugim ljudima i zajednici, naučimo nešto novo i budemo uspješni.
Jednom sam negdje pročitala komentar neke djevojke da je ASuBiH najbolja stvar koja se
može desiti jednom srednjoškolcu. I dijelim njeno mišljenje.
Zato što, ipak, za razliku od škole koja nas uglavnom sprema da budemo dobri i ugledni
studenti na fakultetu, ASuBiH nas sprema da svoji, sa svim našim vrlinama i manama,
hrabrije koračamo po ovoj planeti nazvanoj Zemlja.

No, što je ustvari najpozitivnija priča?
Ni uređenje međuprostora, ni izdavanje i promovisanje knjiga, ni gluma u pozorištu, ni
sportska takmičenja, ni djelovanje u ASuBiH-ovom lokalnom timu Bugojno, ne bi bilo
moguće bez nečega.
Bez nas srednjoškolaca, takvih kakvi jesmo.
Za koga bi se sve to organizovalo da nema nas i naše inicijative? Nikome.
Imamo sreću što imamo profesore koji teže da svojim učenicima omoguće da se pokažu u
najboljem svjetlu. Ali najviše zapravo imaju oni zbog nas. Tinejdžeri na pragu svijeta
odraslih koji još uvijek nisu izgubili onu želju iz djetinjstva- promijeniti svijet. Možda ne
možemo spriječiti ratove, glad i siromaštvo, ali nešto ipak možemo. Možemo promijeniti
mali dio svijeta. Naš svijet- Gimnaziju i Bugojno.
I zato, kad me pitate šta je to što je najpozitivnije u školi, reći ću vam MI.
Mi smo ti koji Gimnaziju činimo pozitivnom. Iako smo svi drugačiji, svoje ideje nekako
uklopimo u jednu cjelinu i ona funkcioniše odlično. Mi smo ti koji pišemo, čitamo,
pjevamo, igramo.
Umjetnici, sportisti, humanisti.
To smo mi!

 

Una Karabeg

1156

Comments (15)

  • Amna Kvrgic Reply

    ❤❤❤

    October 10, 2017 at 6:47 pm
    • Dino Reply

      Sretno.Ti si basa Pobjednica

      October 12, 2017 at 8:55 am
  • Zana Alic Reply

    ❤❤❤

    October 11, 2017 at 5:22 pm
  • Mina Reply

    ❤️

    October 11, 2017 at 5:42 pm
  • Irhad Reply

    ❤❤❤❤❤❤❤❤❤

    October 11, 2017 at 7:25 pm
  • Jjkksks Reply

    Prosjek

    October 11, 2017 at 9:13 pm
  • Violeta Reply

    ❤️❤️❤️❤️❤️❤️

    October 11, 2017 at 9:35 pm
  • Xfabnixx Reply

    ❤️❤️❤️

    October 12, 2017 at 4:08 pm
  • Alen Reply

    ❤❤

    October 12, 2017 at 6:05 pm
  • Elma Reply

    October 12, 2017 at 8:41 pm
  • Almedin Reply

    ♥️♥️♥️♥️

    October 12, 2017 at 8:51 pm
  • Armin Reply

    October 13, 2017 at 9:42 am
  • Elma Reply

    October 13, 2017 at 6:30 pm
  • Johnny Reply

    Sve stoji, osim rečenice da možeš biti totalno opušten bez razmišljanja šta će ti neko reći. Ovo govorim kao donedavni učenik, malo drugačiji od drugih, a usuđujem se reći da većina učenika Gimnazije Bugojno nije baš otvorena prema drugačijem. I ne mislim ovdje na dvije škole pod jednim krovom, već na nas i koji mislimo drugčaije, osjećamo se drugačije ili izgledamo drugačije. Iako sam ponosan što sam bio gimnazijalac, ponosan što sam je završio, još ponosniji sam što sam je preživio jer je bilo trenutaka kad nisam mislio da ću, a niko nije ni primjetio te trenutke.

    October 14, 2017 at 7:09 pm
  • Nnejra Reply

    Ovo je extra 👏👏💕

    October 14, 2017 at 8:59 pm

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *