Pozitivna priča – Trebinje

Pozitivna priča – Trebinje

Kada je proces odrastanja u pitanju, teško možemo pronaći dva jednaka pojedinca, koji su se susreli sa jednakim problemima, nedoumicama ili poslužili u potpunosti istim rješenjima za iste. Međutim, nezavisno od toga koliko se nečije odrastanje i sazrijevanje razlikovalo od nečijeg drugog, jedna osoba može podjednako pozitivno uticati na mnogo adolescenata.

Budući da je škola prvo i osnovno okruženje u kom se svi formiramo mentalno, intelektualno i karakterno, te odrastamo i iz djece prelazimo u ljude, očekivano je da najveći utjecaj na razvoj pojedinca, van porodice, ima profesor. Možemo se složiti da nisu svi profesori idealni uzori i vaspitači. Ustvari, mnogo je više onih čije prisustvo u svom životu želimo zaboraviti odmah nakon mature, te im onemogućiti bilo kakav utjecaj na ono što ćemo postati jednog dana.

Sa druge strane, čovjek koga ću pomenuti u narednoj rečenici predstavnik je rijetke i ugrožene vrste profesora, one radi kojih prelazite ulicu samo da biste rekli “dobar dan” i koje ćete sa osmijehom jednog dana pominjati svojoj djeci. Naime, u mom životu taj čovjek se zove Slobodan Šupljeglav, profesor historije u školi koju već tri godine pohađam.

Iako je historija predmet koji mrzim vjerovatno najviše od svih, tvrdim da je profesor iste upravo onaj kog ću pamtiti cijeli život i njegove aforizme pričati svojoj djeci. To možda djeluje čudno, ali mnogi su razlozi koji opravdavaju moje mišljenje.

Profesor Šupljeglav jedan je od onih ljudi sposobnih da izgovore najgluplju šalu na najbolji način, ali iako ona zvuči nevjerovatno glupo, smiješna je u neku ruku i čini ga simpatičnim i zabavnim za komunikaciju i saradnju. Ipak, to je samo sitnica koja opisuje karakter ovog čovjeka, vječito dobro raspoloženje, osmijeh i pozitivan stav. Iako sve ovo djeluje nebitno, možda čak i kao mana u opisu jednog profesora, svojim radom on svoje učenike ne pokušava natjerati da upamte svaki bitan datum ili događaj od postanka čovječanstva do danas, već nešto mnogo bitnije i krucijalnije u životu. Ono što pokušava probuditi u nama su osjećaj za međusobnu saradnju, timski rad, odgovornost prema izvršavanju vlastitih obaveza, naviku za poštovanje sklopljenog dogovora.Ukratko, umjesto dobrih historičara, kroz prijateljski pristup od svojih učenika pokušava i želi napraviti dobre ljude.

Iako ću vjerovatno cijeli život proživjeti gajeći mržnju prema historiji, mišljenje o svom profesoru historije iz srednje škole koje sam upravo iznijela nikada neću promijeniti. Zauvijek će u mojim očima ostati kao ideal vaspitača i osoba od koje sam naučila najviše o pravim osobinama i kvalitetima onoga što često nazivamo dobra osoba.

Milica Begenisić, lokalni tim Trebinje.

[dot_recommends]

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *